Pretragu može da napravi svako

Claude, Codex i Grok su tu, i osnivač može da sklopi CRUD aplikaciju preko vikenda. Pitanje koje iz toga slijedi jeste da li je SaaS mrtav, a to je pogrešno pitanje. Graditi je postalo jeftino. Držati tok posla nije.

Crna Gora svaki zakon koji donese objavljuje kao niz slika stranica. Vratiti to u tekst je dio koji izgleda težak, a nije. Službeni list renderuje sopstveni digitalni slog umjesto da skenira papir, pa se, uvećan tri puta i propušten kroz hrvatski OCR model, tekst vraća sa netaknutim dijakritikama. Registar drži 78.308 akata, od kojih 38.696 sada ima pun tekst. To je pipeline i jedna pretplata, i sposoban čovjek bi to mogao ponoviti.

Skup dio stiže poslije. Zakon o PDV-u iz 2026. podiže prag za registraciju na 30.000 eura i primjenjuje se tek od ulaska u EU, pa je prag od 18.000 eura iz starijeg zakona onaj koji važi danas. Pretraga koja vrati najnoviji dokument vraća pogrešan odgovor, sa punim samopouzdanjem, maloj firmi koja odlučuje da li mora da se registruje. Ništa u tekstu to ne kaže. Neko mora da zna, i da nastavi da zna, svaki put kad se zakon pomjeri.

U tome je cijela razlika. Alat jeste forma nad bazom i oduvijek je bio. Ono što se plaća jeste obećanje da je odgovor aktuelan: da članovi van snage nikada ne stignu do asistenta, da je prečišćen tekst iz 2021. označen kao prečišćen tekst iz 2021, i da akt sa nedostajućom stranicom bude objavljen kao nepotpun umjesto da tiho bude pokvaren. Ništa od toga nije kod. Sve to je ono zbog čega kod vrijedi koristiti.

Kloniranje forme u kontrolnu tablu nije proizvodna firma. Koda sada ima u izobilju, a ukusa, distribucije, rada i sistema koji ostaju kalibrisani nema. Ono što vrijedi držati jeste površina odluke koju je neko spreman da plaća da bi ostala tačna. Kod nikad nije bio prednost. Onih 18.000 jeste.